27.8.06

Verovali ili ne

Neki pozivi kao i izlasci na teren službe HMP Novog Sada se graniče sa naučnom fantastikom, podacima za Riplija.Ovaj tekst se može nazvati “Verovali ili ne”, a može i “ Brigo moja, pređi na drugoga “.
Verovali ili ne ti pozivi su upućeni od strane kolega, iz Kliničkog centra, bolnice iz Novog Sada, a ponekad i iz Dečije bolnice, Pedijatrijske klinike.
Najčudiniji i najčešći su pozivi iz Instituta za Psihijatriju “ Dođite da prevezete i po potrebi reanimirate vitalno ugroženog pacijenta, do Urgentne hirurgije, tj Klinike za reanimaciju i anesteziju” , možda vama to ne zvuči čudno, ali Klinički centar i služma HMP su dve potpuno odvojene ustanove, HMP je do sada bila deo Doma Zdravlja Novi Sad, a uskoro će postati poseban Zavod za Urgentu medicinu. Osnivač Doma Zdravlja je grad Novi Sad, a osnivač Kliničkog centra, jer je to pokrajinska bolnica je Pokrajina. U sklopu Kliničkog centra, u krugu Pokrajinske bolnice je Klinika za anesteziju i reanimaciju, a ipak lekari sa Instituta za Psihijatriju, pa i Instituta za Neurologiju ne pozivaju u pomoć svoje kolege koji su nadležni i bliži, trebalo bi i stručniji, veštiji i bolje opremljeni od ekipe službe HMP, već ipak pozivaju HMP, koja u tom trenutku može biti ili zauzeta ili veoma daleko od njih. Ne znam zašto je to, ali se svaki put čudim i dolazim u konflikt sa kolegama, jer naš posao i rešavanje problema je na ulici, u kući, na drugim javnim mestima, i verujte mi to uopšte nije lako. Stalno smo na očima javnosti, građana, reanimiramo u blatu, pored obora za životinje, u javnom toaletu ( WC-u ) ,na kiši, suncu.
U stanu nas dočekaju ljuti, namrgođeni, nezadovoljni, pijani, prljavi, neuredni ljudi, koji znaju i da odgovore “ Izlazite napolje, ja sam u mojoj kuću “ ili da nas napadnu, pa povremeno i povrede, udare, pocepaju nam uniformu i slične situacije. Drugačija je situacija na klinici, osoblje je zaštićeno on pogleda prolaznika, svaka agresija je nedopustiva ( dešavalo se samo na prijemnom odeljnju Urgentne hirurgije, a tamo su zaposleni čuvari ), a mi ne možemo zaposliti po jednog čuvara za svaku ekipu, a nikad se ne zna na šta će mo naići, i kakav će odnos prema ekipi biti u tom trenutku. Pre nekoliko meseci je mladić kome je mama umrla od neizlečive bolesti- karcinoma, napao ekipu HMP koja je došla i nije joj mogla pomoći, a on je osim stresa bio i pod uticajem narkotika, osim toga je razlupao staklo na kolima, pre toga je druga ekipa napadnuta u Sremskim Karlovcima, a interesantno je da je prošle nedelje, isti čovek koji je pijan napao doktorku i tehničara, opet zvao HMP, ali ovaj put, u pomoć za trudnu suprugu. Takvih i sličnih situacija ima dosta. Pokušavamo da se zaštitimo tako što kad pri prijavi poziva, dobijemo podatak o agresivnosti, pozivamo službu SUP-a i na teren izlazimo sa njima, no u ova dva slučaja i u pregršt drugih , takvog podatka nije bilo.
Odgovornost lekara HMP za pacijenta je od trenutka prijema poziva , pa do dolaska na prijemno odeljenje nekog od Instituta. Tu se takođe dešavaju neobične i nedopustive situacije, da na prijemnom nema nikoga, da se dežurne sestre i lekari čekaju po 10- 15 minuta, i nama ekipa bespotrebno gubi vreme, i time je onemogućena da pruži pomoć drugom pacijentu, ili da se malo odmori, okrepi, pre sledećeg izlaska na teren.
Svakodnevi prevozi vitalno ugroženih pacijenata od Kliničkog centra do Instituta u Sremskoj Kamenici, su nam uobičajeni, i tad se traži pratnja lekara, jer Verovali ili ne , ni Klinički cetar, ni Institut u Sremskoj Kamenici, nemaju ni jedan auto za prevoz nepokretnih i vitalno ugroženih pacijenata. Njihova vozila su za prevoz, robe, veša, lekova, lekara i pokretnih pacijetata - na konzilijarne preglede.
Pre nekoliko godina je bilo 2 do 3 poziva i iz Pedijatrijske klinike “ Dođite da pregledate baku, ili mamu, kojoj je pozlilo, u čekaonici , ili je mama primljena na odeljenje u pratnji deteta” a na pitanje gde je lekar- Pedijatar, i o čemu se radi, čuo se odgovor medicinske sestre sa druge strane žice “ Mi radimo sa decom, a vi dođite da pregledate odrasle “, tad sam se pitala , da li je taj pedijatar završio medicinu, ili je preskočio šest godina studija i odmah upisao specijalizaciju.
Još jedna vrsta poziva spada u kategoriju Verovali ili ne, to su pozivi za transportne ekipe, kad se pacijenti vraćaju kući, sa pregleda ili kontrole. Sestre prijavljuju prevoz i urgiraju da se što pre dođe po pacijenta “ Jako je loše, umreće tu u čekaonici dok vi dođete “. Zar takvog pacijenta treba vratiti kući da umre, ili da umre u kolima HMP? Zar nije dovežen u bolnicu baš zato što rodbina nije mogla ili želela da gleda umiranje svog dragog-oca, brata, sina, majku...iako boluju od neizlečive bolesti.
Jednom je kolega stavio u auto HMP čoveka koji je umirao od karcinoma i vozio se sa njim okolo, ulicama grada sve dok nije umro, jer nije želeo da tom činu prisustvuje maloletni sin , koji se do tada, sam brinuo o ocu, a u Novom Sadu ne postoji odeljenje za teško bolesne, neizlečive pacijente, ne postoji mesto gde bi ih smestili i pružili im potrebnu medicinski negu i pažnju do trenutka smrti, koja je neminovna. Teško je gledati i osećati hladan dah smrti u vazduhu, bilo kog čoveka, a posebno, nekog koje je tvoj najbliži.
Ernest Hemingvej se na početku romana Za kim zvona zvone poslužio pesmom Džona Dona iz 17. veka:
"Smrt svakog čoveka smanjuje mene, jer i ja sam obuhvaćen čovečanstvom. Nikad ne pitaj za kim zvono zvoni, ono zvoni za tobom".

2 comments:

Anonymous said...

Tesko je raditi vas posao, a pogotovo to objasniti neupucenome. Pozdrav!

www.vaske.uni.cc

Pozovi 94 said...

Hvala na razumevanju. Predivan ti je ceo sajt.